30 dana emocija – humanitarni projekt pomoći udovicama i djeci  Ukrajine „Nastavi živjeti“

Nastavi živjeti, to je tako lako reći…

Samo oni koji su prerano izgubili nekog bliskog, voljenoga, razumiju u potpunosti koliko je teško krenuti dalje, nastaviti živjeti, uz ožiljak na srcu i u duši. A ožiljci s vremenom zacjeljuju, ali nikad u potpunosti.

Prije osamdeset godina, nakon strašnih ratnih stradanja u dva svjetska rata, dio država Europe rekao je nikad više međusobnog rata, dogovoreno je da su međusobne granice  nepovredive kao garant protiv bilo kakve agresije i stradanja. Prije tridesetak godina,  u trenucima raspada totalitarnih režima, oni koji su htjeli mijenjati međusobne granice su izgubili, ali ne prije nego što su zavili u crno na desetke tisuća  obitelji, na svim stranama.  Na žalost, povijest se ponavlja, u još groznijem obliku, sa još više zastava na pola koplja, sa još više crnila i tuge, sa još više stradanja i uništavanja, još više mrtvih i još više invalida, koji su samo jedna nevažna stavka u statistikama u tablicama agresora.

Jedno od svijetla u tami, i tada i sada, bili su rotarijanci, sa svojom misijom humanitarne pomoći žrtvama nasilja, i onog ratnog i onog mirnodopskog, te suradnji i miru među narodima i državama. Dok činimo dobro jedni drugima, međusobno se pomažemo, dobro pobjeđuje, mostovi se ne spaljuju nepovratno i lakše se obnavljaju, te grade novi.

Danas, naša dužnost je pomoći Ukrajini i Ukrajincima na način koji kao rotarijanci možemo pomoći, predanim humanitarnim radom. U Hrvatskoj se dobro sjećamo vlastite prošlosti,  jedne male države i maloga naroda, ali velikoga srca, koji su se uspjeli oduprijeti agresiji, izdržati i na kraju pobijediti. A ne bi to mogla bez stotina tisuća malih ljudi širom svijeta, koji su dali dio sebe, da pomognu ljudima u nevolji. Rotarijanska zajednica pomagala je žrtvama rata, a nakon rata u obnovi i razminiranju naše domovine, a potom da se ponovo sagrade mostovi između dobrih ljudi, a samim time i zajednica,  sa svih strana.

Znamo da ne možemo sami spasiti svijet, ali borba dobra i zla ne svodi se samo ne velike odluke, milijuni malih ljudi i milijuni malih odluka itekako pridonose tome da li će svijet biti gore ili bolje mjesto za život.

Naša mala odluka je bila da ugostimo udovice i djecu, žrtve agresije na Ukrajinu, iz Khmelnynytskog. 30 dana, koliko je  humanitarni projekt trajao, dali smo sebe, svoje vrijeme, svoja sredstva, odnosili se prema njima sa ljubavlju i sa poštovanjem, željeli smo im pokazati da nisu sami, da život i nakon svih strahota ima vrijednost, da žrtva njihovih najmilijih ne smije biti uzaludna. Njihovi muževi, očevi, nisu bili bezimeni, nisu samo brojke. Oni su bili parovi, muževi i žene, baš poput nas, ljudi koji su imali svoje živote, svoje poslove, svoje hobije, svoje planove, svoje uspone i svoje padove, svoje radosti, svoje ljubavi. I sve im je to oduzeto. Zauvijek.

Financirali smo njihov dolazak, smještaj i prehranu, ali najveća vrijednost koju smo im dali je 30 dana prijateljstva, baš svaki pojedini dan. Sa ponosom smo im pokazali naš kraj, naše more, povijest Rijeke i ljepote Hrvatske,  uživali zajedno sa njima u njihovom otkrivanju bistroće Jadrana, okusa morskoga psa, morskih školjki i jadranskih lignji, jedrenja ispred Rijeke i Pule, prekrasnih Plitvica, brežuljaka Istre, plaža Krka i Mošćeničke Drage, štrudla u Fužinama… a sa jednom grupom stigli smo čak i do Venecije.

Saznanje da se netko zbog tebe opet nasmijao, kad te šestogodišnja djevojčica koja je ostala bez oca uhvati za ruku, kada se u tužnim očima probudi sjaj, kada vidiš koliko je prijatelja spremno pomoći, kako potpuni stranci u dan, dva, postanu bliski prijatelji, to je jednostavno divno. Plakali smo i smijali se zajedno, očiju punih suza, ali onih radosnih.

Njima je život uzeo previše toga, nama je da priliku da se iskažemo kao  ljudi, oni nisu mogli više izgubiti, mi smo upoznavajući ih samo dobili, jednu od onih prilika u kojima se osjećate da ste ispunili svoju dužnost i kao čovjek i kao rotarijanac.

Zahvaljujemo prijatelju Danku Gudelju sa suprugom Sandrom koji je iznio cijeli projekt od početka do kraja, Meredith Zec, bez njene velikodušne donacije ovaj projekt ne bi ni započeo, prijatelju Ivanu Funčiću koji Meredith povezao sa našim klubom, Oleksandri Mytkalyk iz Rotary e-cluba Ukraine i ukrajinskoj psihologinji Nataliji Durdas, prijateljima Mauru Štefančiću sa suprugom Kristinom i  Denisu Borovcu sa suprugom Lindom, prijateljicama Dunji Pavešić, Tihani Radešić i Sandri Jovović,  prijateljima Nevenu Kundiji i Franku Gržetiću, Rotaract klubu Rijeka, prijatelju Dominiku Simčiću,  te Jasenki Gudelj, Luciji Gudelj, Katji Juroš, Ivoru Zupaniću i Dubravku Čizmešiji, i naravno predsjedniku našega kuba Gordanu Resanu.  Svi su oni doprinijeli da ovaj projekt uspije, i da se Oksana, Vladislav, Diana, Dominika, Oleana, Kosta, Kristina, Bogdana, Irina, Laisa, Svjetlosalv i Jana, vrate sa jednom prekrasnom uspomenom iz Rijeke i Hrvatske, u za njih najtežim vremenima.  Pogledajte  fotografije, one dovoljno govore same za sebe.

I obećali smo jedni drugima, vidimo se opet, ovaj put u Ukrajini, u Khmelnynytskom.