Oleg Mandić, Život obilježen Auschwitzom

Možete se prisjetiti sebe kad ste imali 11 godina? A možete li zamisliti da vas netko odvede u logor smrti, zajedno sa vašom majkom, zajedno sa vašom bakom?

Pogledajte svoje dijete, pogledajte svoju ženu, pogledajte svoga muža, svoju majku, zamislite da ih netko odvede u logor smrti.

Pogledajte djecu koja se igraju na ulici, pogledajte njihove majke, pogledajte bake koje čuvaju svoje unuke, i zamislite da sada netko po njih dođe i odvede ih u logor smrti.

Nije moguće? I tada se mislilo da nije moguće da na tako nešto netko pomisli, a kamoli da napravi.

A napravili su.

Našeg prijatelja, Olega Mandića, odveli su. Odveli su i njegovu majku i njegovu baku. U Auschwitz.

U svojoj novoj knjizi, Život obilježen Auschwitzom, koju je predstavio 03. veljače u prostorijama Hrvatskog kulturnog doma u Rijeci, naš prijatelj Oleg slavi život. Piše da je njegov život, kada pogleda unazad, ispunjen i sretan, jer je imao sreće da preživi, a nakon toga mu ni jedan jedini dan nije mogao biti gori od bilo kojeg dana provedenog u logoru smrti. I baš mu je svaki novi dan je ispao tako lijep i tako sretan i tako topao, kad bi ga usporedio sa danom kad je doveden u logor sa namjerom da ga ubiju u roku od najviše 6 mjeseci. Njega, dijete od 11 godina.  I stotine tisuća drugih.

Antifašizam nije ni crven, ni žut, ni plav, antifašizam je nešto nadstranačko, nešto što je iznad ideologije i dnevne politike, civilizacijsko dostignuće.  Antifašizam je biti protiv svih totalitarizama , slaviti život, a ne smrt. Društvo koje može osmisliti, a potom i organizirati logore smrti, da li se oni zvali gulag ili koncentracijski logor,  Jasenovac ili Goli otok, bolesno je društvo. Ogorčenost rađa ogorčenost, mržnja rađa mržnju, osveta osvetu. A život može biti tako lijep. I život je lijep.

Tu poruku naš prijatelj Oleg širi i kroz svoje knjige i kroz stotine predavanja koje je održao pred tisućama ljudi svih generacija i nacija, na ponos Hrvatske i na ponos Rotary zajednice.

Mir i prijateljstvo među narodima, jedno bez drugoga jednostavno ne ide.  Biti prijatelj znači voljeti, i drugoga i život i sebe.

I da se ne zaboravi, glavni lijek protiv koncentracijskih logora je demokracija, u demokraciji će uvijek netko dignuti glas. U diktaturama će svi šutjeti, da ne bi netko odveo nečije dijete u neki logor smrti.